Stakla nisam oprala, bolnu svjetlost u stan pustila. U laboratoriju slike iz života razvila, ostavila da se sramežljivo uvlaće u mene.
Sanitetskom gazom je ovaj svijet omotan a ja šepavim korakom, obnevidjela od nestajanja prolazim kroz stanice koje se tanje, blijede i rasipaju sa slabim koncem uvezene.
Onim istim koji ih je spajao sa životom u kojem su se obrisi pretvarali u predmeta, a predmeti dobijali boju, a boja značenje a značenje dvosmisao.
Vrijeme je turobno,mlačno u podlosti, jalovo u govoru, opasno u šutnji.
|